Moramo razgovarati o Kevinu, Lionel Shriver

Izdavač: Mozaik knjiga

Moja ocjena: 4,5/5

Prije svega moram reći da u ovu recenziju ne stane sve što o ovoj knjizi mislim i želim reći. Potresla me i ostavila u razmišljanju toliko da sam danima skupljala riječi da vam ovo napišem. 

"Dječak je opasna životinja"

Eva je majka tinejdžera koji je uoči svog šesnaestog rođendana počinio masakr u školi i ubio devetero ljudi. U ovoj priči čitamo njena pisma koja piše svom mužu, kao ispovijed punu boli i krivnje te sumnje u samu sebe da je možda dijelom kriva za to što je Kevin napravio.

Jer Eva nikada iskreno nije htjela biti majka; ona i Franklin živjeli su lijepim životom, samo njih dvoje, svatko sa svojom uspješnom karijerom i puno ljubavi jedno prema drugome. Eva je iz ljubavi prema Franklinu odlučila ispuniti njegovu veliku želju da postane ocem, no što se nje tiče, za njihovu potpunu sreću djeca im nisu bila potrebna. Ne prođe niti dan, a da se Eva ne zapita je li Kevin to osjetio, je li još u trbuhu znao da majka ne uživa u trudnoći i da se ponekad zapita što joj je to trebalo. 

"Svakog se jutra budim s onim što je učinio i svake večeri s tim liježem."

Kevin je od rođenja bio neobično dijete i već u nekim sasvim običnim radnjama moglo se primijetiti da u toj priči nešto ne valja. Ono što zamjeram Evi i Franklinu jest to što u nijednom trenutku nisu potražili pomoć niti priznali jedno drugome da s Kevinom nešto nije u redu. Naročito zamjeram Franklinu koji kroz svoje ružičaste naočale nije vidio baš ništa loše, a Evi to što svoje sumnje nije ozbiljnije shvatila i nešto poduzela.

"Nikada nisam tako potpuno i svjesno poželjela da se naš sin uopće nije rodio."

Nakon sporijeg i duljeg početka (koji je ujedno i moja jedina zamjerka ovoj knjizi), ova se priča pretvara u pakao kojeg nikada neću zaboraviti. Ovu je knjigu nemoguće čitati, a da istovremeno ne prebacuješ krivnju s djeteta na roditelje i obratno. Nije nimalo lagana za čitanje unatoč lijepoj prozi. Tematika koju obrađuje zgrozila me, rasplakala, ostavila u razmišljanju. Možemo li mrziti vlastito dijete; možemo li voljeti dijete monstruma - ovo ne želim niti jednom roditelju, nikada!

Mislila sam da je u ovoj knjizi sve jasno i da neće biti iznenađenja, međutim kraj knjige me šokirao i potpuno razoružao, a o plakanju da i ne govorim. Kako se priča ubrzavala i približavala kraju, to je bila sve zanimljivija i mračnija. A onda posljednje dvije-tri rečenice - nakon horora bolan povratak u stvarnost koji nam govori da je Kevin ipak samo dijete... Uh...jako teška priča, naročito ako ste roditelj, ali sa toliko važnom temom o kojoj treba progovoriti pod hitno! Stvarno, ali stvarno trebamo razgovarati o Kevinu.