Iako naizgled krimić, ova knjiga između korica skriva jednu obiteljsku dramu. Dirljiva, napeta i pametno ispričana priča o rasno miješanoj obitelji koja je samo naizgled savršena. Započinje nestankom šesnaestogodišnje Lydije, mezimice iz obitelji Lee. Uskoro saznajemo kako je Lydia mrtva; njeno tijelo pronađeno je u obližnjem jezeru.
Dok je Lydijin stariji brat Nathan siguran da je za njenu smrt kriv Jack, mladić s kojim se u posljednje vrijeme intenzivno družila, policija nema dokaza da je itko s Lydijom bio na jezeru. Mama Marilyn spremna je pronaći krivca po svaku cijenu, dok se otac James ne može nositi s osjećajem krivnje pa kreće putem koji bi mogao potpuno razoriti ovu obitelj. Čini se kako Hannah, Lydijina mlađa sestra, sve vidi na drugačiji način i kako je ona, od svih njih, najbolje poznavala Lydiju.
Iako je ono najbitnije otkriveno već na samom početku, ova knjiga nikako nije dosadna. Sigurno ste pročitali i bolje i lošije knjige od ove, ali ono što nam ova knjiga zasigurno donosi je detaljna karakterizacija likova i analiza jedne obitelji koja samo djeluje skladno, a obrađuje mnoštvo tema nad kojima ćete se dobro zamisliti. Rasna diskriminacija, odnosi unutar obitelji, laži između muža i žene, teško odrastanje zbog različitosti, utjecaj roditelja na vlastitu djecu - ovo su samo neka od pitanja koje povlači ova knjiga.
Marilyn i James roditelji su koji, frustrirani vlastitim neuspjesima i propustima, odlučuju kako će Lydia postići sve ono što oni nisu. Marilyn nikada nije ostvarila svoju životnu želju i postala liječnica, ali je sigurna kako će to jednog dana biti upravo njena najstarija kćer. James, azijskog podrijetla, nikada se nije potpuno uklopio; niti u školi, niti u poslu, niti općenito u životu. Zato pomalo forsira Lydiju na sklapanje prijateljstava nebi li ona bila što popularnija i prihvaćenija u svom društvu. Ukratko, otac i majka odlučni su u namjeri da njihove neostvarene snove ostvari Lydia. Time su pomalo zanemarili Hannu i Nathana, dok se Lydia polako guši u njihovoj pretjeranoj pažnji. I dok su tako njih dvoje kovali kćerinu budućnost, nisu ni slutili da u nečemu griješe ili da te budućnosti neće ni biti.
Možete li zamisliti koliko je zagušujuće biti toliko voljen i toliko obasipan pažnjom kao što je to bila Lydia? S druge strane, koliko je bolno biti zanemaren onako kako su bili Hannah i Nathan? Koliko je teško preuzeti roditeljske snove i živjeti život kakav oni žele da živiš, ali ne i ti? Možemo li samo tako odustati od njihovih želja, reći ne i srušiti im snove? Koliko jak utjecaj imaju roditelji na vlastitu djecu i radimo li svi to – ostvarujemo svoje neostvarene snove kroz svoju djecu umjesto da ih pustimo da slijede svoje želje, kakve god one bile?
Primjedbe
Objavi komentar